Đorđe! Najbitnijii muškarac u životu Katarine Bulatović.

Piše: Aleksandra Nedić

O Katarini Bulatović rijetko šta može da se kaže što ljudi već ne znaju jer je kroz rukomet rekla skoro sve. Publika je voli, odlično zna kada treba da se preuzme odgovornost i postigne pogodak, pred protivničkim timom srčana, neustrašiva, prava lavica. I to zlatna, ona koja je sa reprezentacijom Crne Gore osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Londonu i zlato na Evropskom prvenstvu 2012. Kaća koja je četiri puta osvojila Ligu šampiona i brojne nagrade, sada je direktorica u Crnogorskom olimpijskom komitetu. Zlatna Katarina je 4. maja ove godine na svijet donijela Đorđa i prvi put postala mama. Sada, prvi put za Fashion Mood govori o roditeljstvu i evocira uspomene na srijedu, kada je postala najsretnija žena na svijetu.

Pretpostavljamo da se sjećate svakog detalja kada ste postali mama malenog Đorđa. Možete li nam ukratko opisati to iskustvo?

Sjećam se svakog momenta. Od trenutka kada smo otišli kod dok  tora na CTG pa do trena kada sam osjetila prvu kontrakciju. Svi smo očekivali, prema onome što nam je
doktor rekao, da će beba stići oko 18 sati, ali moj sin je odlučio da dođe malo ranije. Čim su kontrakcije po stale učestalije odmah sam pozvala Nikolu, supruga, da dođe po mene i povede me u bolnicu. I nijesam se plašila, ali ne mogu da kažem ni da sam bila spremna na to. Hrabrila sam samu sebe jer znam da neke osjećaje sami stvaramo u svojoj glavi. Uglavnom, Nikola je odmah došao po mene. U 16 sati otišli smo u Kodru i već u 17.40 Đorđe se rodio. 

S obzirom na to da Vam je bio prvi porođaj, jeste li se plašili? Da li ste tražili epidural, carski rez ili ste htjeli prirodnim putem da se porodite?

Nijesam željela ni epidural ni carski rez. Jedinu želju koju sam imala je da što prije uzmem bebu u naručje. Želja mi se ispunila. Zagrlila sam ga prva, čula sam ga kako plače… Taj osjećaj nikada neću zaboraviti, kao ni onaj kada su mi stavili sina na grudi. Istina je što žene kažu da kada dijete prvi put uzmete u ruke, sav bol zaboravite. Ja i dalje negdje taj njegov prvi miris još osjećam.

 

Sigurno Vas pojedini ljudi pitaju da li ulogu majke možete da uporedite sa velikim sportskim uspjesima koje ste ostvarili tokom karijere, Šta im na to odgovorite?

Ljudi vole da uporede dolazak Đorđa sa medaljama, sa peharima, sa priznanjima, ali to nije nešto što može da se poredi. To je nešto jedinstveno.

Ko mu je dao ime Đorđe, Vi ili Vaš suprug?

Otac mu je dao ime. Imali smo dogovor da ako bude djevojčica, odlučiću ja, a ako bude dječak, Nikola će da izabere ime. I držali smo se dogovora do kraja. Predložio je dva imena i pitao me je da li mi se dopdaju, i zaista jesu, oba. Nikolin izbor
imena Đorđe bio je pravi.

Kakva je beba Đorđe?

On je jedna mirna beba. Veseo je, razdragan, svaki dan ima nešto novo da nam pokaže. Ili se okrene ili se pomjeri. Počeo je i duže da se smije. Različite su faze jer ima tek dva mjeseca. Čini mi se da sada više liči na oca nego na mene.  

S obzirom na to da ste sportistkinja, a Vaš suprug istaknuti stomatolog, da li možda negdje i očekujete da Đorđe, kada poraste, krene vašim stopama? 

Sigurno je da neće imati pritisak od mene da se bavi sportom niti od mog supruga da krene možda da se bavi njegovim poslom, da bude stomatolog. Bićemo tu da ga maksimalno podržimo i dozvolimo mu da svi izbori budu apsolutno njegovi. Ja znam koliko je meni značilo to što su me roditelji pustili da sama pravim svoje izbore u životu. I sa Nikolom je isto. Zato ćemo biti tu da ga podržimo. Ako bude sport, bićemo presrećni i jedno i drugo, a ako to bude škola, mislim da ću ja biti srećnija nego njegov otac. Ne želimo da budemo ambiciozni roditelji koji će vršiti pritisak na svoje dijete. Bićemo tu samo da ga usmjerimo. Najbitnije nam je da on bude srećan. 

Ostvarili ste svoj najveći san koji ste imali i na tome Vam od srca čestitamo! Ono što nas interesuje je to da kada ste napustili rukomet, ušli ste u novu sportsku avanturu i postali ste direktorica Crnogorskog olimpijskog komiteta. Da li je i to bilo ono o čemu ste sanjali?

Ja sam jednom ranije rekla da jedina stvar koju bih voljela da radim, ako ostanem u sportu, je da budem u Olimpijskom komitetu, jer to nije samo rukomet, to su i svi ostali sportovi. To je bila, tako da kažem, moja skrivena želja. Uslijedio je poziv od predsjednika Olimpijskog komiteta, Dušana Simonovića, imali smo nekoliko razgovora i ja sam srećna što mi je pružio priliku i odabrao me da budem na tako odgovornoj poziciji. Drago mi je što sam na taj način ostala u sportu, to je i bila negdje moja želja. Ako radite nešto što stvarno volite, ne postoji stvar koju ne možete da uradite.

Žene u posljednje vrijeme zauzimaju više i odgovornije pozicije u poslu. Vi ste dobar primjer za to. Kako osnažiti žene da se izbore za mjesto koje im pripada, kako ih nagovoriti da ne odustaju od svojih snova iako se ponekada čini da nema nade? Kakav primjer im Vi dajete?

Moja prva želja je da održim porodicu na okupu, to mi je najvažnije u životu. Po cijenu ko zna čega, nijesam neko ko će sjutra žrtvovati porodicu zarad karijere jer sam kroz sport naučila koliko je to teško. Dugo sam se profesionalno bavila rukometom ali nova funkcija mi je donijela tu mogućnost da mogu sve u životu da uskladim. Što se tiče moje poruke ženama, njima bih poželjela prvo da dobro razmisle šta žele jer ako nešto mnogo žele i tome se posvete, mogu da briljiraju. Neka ih ne brine tuđe mišljenje, posebno onih koji smatraju da ženama ne pripadaju odgovorne pozicije baš zato što su žene. To nije istina. Uz podršku svojih najbližih – porodice, prijatelja, partnera, mogu mnogo toga da urade i da budu bolje od većine muškaraca. Nikada ne treba da odustanu od svojih snova, ali treba i da znaju da ne mogu sve same da ostvare. Ni ja to ne bih mogla da ne mam podršku od svog partnera.

Vaš suprug Vam je najveći oslonac u životu i neko ko Vam daje vjetar u leđa, zar ne? To je nešto što je nemoguće ne primijetiti dok razgovaramo.

Iza jakog muškarca stoji jaka žena, a ja volim da kažem da nijesam jaka, da sam slaba pored njega jer se zaista tako osjećam. Od prvog dana nijesam bila za njega poznata rukometašica Katarina Bulatović, nego djevojka koju je upoznao sa svim njenim vrlinama i manama. Upoznao me je kao Katarinu, kao Kaću. Sport bude i prođe ali kakvi smo ljudi, to nam ostaje zauvijek.